Arči je svojih prvih petnaest godina života proveo kao turistička atrakcija u jednom hotelu na crnogorskom primorju.

Arčijev kavez bio je širok tek toliko da može napraviti dva skoka naprijed-nazad. Jedinu utjehu i radost donosila je zaposlena u tom hotelu koja mu je, između smjena, krišom donosila sočne komade voća i provodila vrijeme sa njim. Za Arčija ona je bila cijeli svijet; za hotel, on je bio samo dio ambijenta.

Uslovi u kojima je Arči boravio nisu prošli neopaženi. U sezoni 2024. jedan britanski biolog objavio je na društvenim mrežama video Arčija kako bespomoćno kruži po kavezu. Video je postao viralan; osude su stizale sa svih strana svijeta. Uprava hotela, suočena s negativnim publicitetom, donijela je odluku da premjesti majmuna u specijalizovano prihvatilište za divlje životinje.

U našem prihvatilištu ga je dočekao veliki otvoreni volijer, isprepletena konopcima, drvenim gredama i živim stablima. Kad su vrata transportnog boksa kliznula u stranu, Arči je ostao ukočen. Tek kad je osjetio miris svježe listova, polako je ispružio ruku i dotakao koru drveta – prvi put posle petnaest godina.

Dani su proticali a Arči je učio da se penje, svaki metar visine bio je mala pobjeda. Iako srećniji u novom okruženju, Arči nije zaboravio ženu koja je bila veliki dio njegovog života. Nekoliko nedelja kasnije, došla ga je posjetiti u našem prihvatilištu. Kad je ugledao, Arči se spustio i uhvatio je za rukav. Nije je ispuštao dok nije došlo njeno vrijeme za povratak kući.

Danas Arči provodi jutra na najvišoj platformi u svom ograđenom rezervatu, uživajući u jutarnjim sunčevim zracima. Svaki put kad ugleda kombi koji podsjeća na hotelski servis, nakratko se ukoči, a onda se sjeti da sad ima krošnje umjesto kaveza. U njegovom zagrljaju slobode i dalje živi sjećanje na jednu ženu čija ljubav i briga mu je pomagala da pregura život u zatočeništvu.

Njihova priča i danas traje, a njena svaka posjeta Arčiju pretvara se u dirljiv susret prepun prepoznavanja i radosti.