Držane u  podrumima zbog svog luksuznog krzna, činčile su godinama živjele u mraku. Kada je potražnja opala, mnoge su napuštene ili prodavane kao kućni ljubimci, često bez odgovarajuće njege.

Pozivi za pomoć počeli su pristizati od ugašenih farmi do stanova gdje su patile zbog neadekvatnih uslova koje je pratilo neznanje vlasnika. Pokrenuli smo mrežu volontera i krenuli u spašavanje.

Prvo što su dobile u našem prihvatilištu bio je bazen vulkanske prašine – za prvu kupku slobode.
U prvoj godini spašeno je 120 činčila.  Počele su se rađati prve bebe—tamnosive kuglice koje su već nakon sat vremena skakale za majkom. Danas je populacija stabilna, s pažljivo kontrolisanim gnijezdenjem da ne prepunimo kapacitete.

Posjetiocima objašnjavamo da dodirnuti činčilu znači nositi na dlanu priču o etici: najmekše krzno svijeta najljepše izgleda na onome kome pripada, a da je pravi luksuz gledati ih dok se kupaju i doteruju u prašini.